iscjeljenje ljepotom, anđeoski tragovi
OTAJSTVO LJEPOTE
Blog
četvrtak, kolovoz 25, 2011
  U osvit „novoga doba“ kako ga zazvaše oni koji, poput većine ljudi, s nestrpljenjem priželjkuju značajniju promjenu kolektivne ljudske svijesti, još uvijek prevladava paradigma redukcionizma i determinizma utemeljena na krutoj kauzalnosti koja a priori limitira prirodu od čudesnih skokova, izuzmemo li svojeglavi subatomski svijet koji je toliko sićušan da se uspjeva provući kroz taj, gusto ispleteni, zakon koji za svaki događaj traži racionalni slijed uzroka koji se dadu objasniti znanstvenim metodama što, dakako, podrazumijeva, svojevrsnu mjerljivost, ponovljivost i univerzalnost. 

Prema tom scenariju nesklonu jedinstvenostima, teško da ćemo iznaći išta osebujnoga u svemiru, uključujući i sam um. Uostalom, pod budnim okom znanosti, ni on se ne doima toliko čudesnim kako bi smo to željeli, barem u iznimnim trenucima: trenucima zaljubljenosti, udivljenja, ushićenja, ganuća... Trenuci kada osjećamo kako nismo tek zbir svojih atoma i da naši osjećaji ne ovise  o nekakvoj molekularnoj tvorbi.

Molekularna aktivnost jest tjelesno očitovanje nečega daleko suptilnijeg, otajstvenijeg, duhovnijeg, a ne uzročnik istoga. Nešto, očito, utječe na te molekule, a to nisu one same. Dakako da se kemija mozga mijenja iz trena u tren, sukladno okolnostima, no mozak nije onaj koji mijenja (nije uzrok sam po sebi), nego onaj na kome se promjena očituje (posljedica). 

Skučeni redukcionizmom znanstvenici kadkad upadaju u prave apsurde kao onomad kada  su, u sveopćem ushitu dešifriranja ljudskoga genoma,  pompozno objavili kako su pronašli gen za Boga, ni manje ni više. Radi se o tome da su, stimulirajući određene segmente mozga ispitanika, uočili sklonost ispitanika ka religioznim izjavama, vizijama ili osjećajima, pa su na temelju toga zaključili kako su slučajno piknuli u gen za Boga, (kako su ga sami bahato nazvali) pa se automatski aktivirao stvarajući religioznu iluziju. 

Kada bi to bio zaključak kakva djeteta predškolskog uzrasta, bilo bi to poprilično bistro dijete, no budući se radi o znanstvenicima koji sebe ne drže samo obrazovanima i inteligentnima, nego i mudrima, ovakvo rasuđivanje je u najmanju ruku smiješno i bizarno. Kao kad bi smo nekome stali na bolni žulj, pa na temelju urlika zaključili kako smo pronašli gen za bol.  

Ukoliko već ne umiju izići iz svog redukcionističkog svjetonazora ni nakon tolikih zabluda u koje zbog toga upadaju, znanstvenici bi barem morali moći ponešto obazrivije (ako već ne s doličnim respektom), pristupati stvarnosti za koju, očigledno, nemaju ni znanja, ni kompentencije, niti mudrosti. Tim više što čovjeku silom otimaju otajstvo za koji nemaju bolje ponude do grubog sarkazma ni malo dolična mudrosti. 

Mudrost je, dakako, duhovna kategorija, no to nikoga ne opravdava bez obzira priznaje li stvarnost duha. Zacijelo ne pokazujemo mudrost ismijavajući dijete koje tvrdi da je njegova mama najljepša na svijetu samo zato jer mi ne dijelimo njegovo mišljenje. Upravo suprotno. Osjećaj tog djeteta je daleko stvarniji od onoga koji ga osporava. 

Pa, čija je, dakle, stvarnost stvarnija; čija istina istinitija? 

Trebamo li uistinu odobrenje znanstvenika o autentičnosti našega vlastitog iskustva, naših osjećaja, naše stvrnosti..? 

Budući su upravo oni smislili sintagmu: ' A, tko je stvorio Boga?', zar im se ne može uzvratiti njihovom argumentom: 'A, jeste li pronašli  i gen tog gena za Boga?' Ta i njega nešto mora usmjeriti da bude upravo to: gen za Boga. 

Ukoliko je netko dovoljno drzak da spekulira o stvarima za koje nije mjerodavan, a još manje blagorodan, trebao bi biti spreman podići bačenu rukavicu barem tolikom lakoćom kojom ih sam baca. 

Potpuno je irelevantno da li postoji ili ne postoji gen za anđele, a još manje što o tome ima reći neki poslovično skeptičan um, sve dotle dok znam da anđeli postoje (barem u mojoj stvarnosti) i da su daleko, daleko iznad razine svijesti koja pita 'tko je stvorio Boga?' Ovi potonji mi, naime, nikada nisu priskočili u pomoć u bezizlaznoj situaciji, ali anđeli jesu toliko puta. Kome, dakle, vjerovati; njima ili njihovim osporavateljima? 

Uostalom, zar itko može imati monopol na istinu, na razboritost, umnost ili vjerodostojnost ...? Proučavati zakone prirode ne znači biti zakonodavcem što se često i rado previđa. Poštujem racionalnost uma kao što poštujem i sve ostale dimenzije života, ali ne i bahate stavove pojedinih znanstvenika nesposobnih shvatiti kako se stvarnost ne iscrpljuje u matematičkim jednadžbama; niti se priroda proteže samo unutar njenih granica. 

Na koncu, ljudski um je po naravi logičan, pa dakle i matematičan, a ne priroda po sebi. Zvijezde nemaju pojma o Planckovoj ili Einsteinovoj konstanti, niti im ona išta znači, ali znači našoj svijesti koja vlastitim djelovanjem uvodi red u kaos, a to jest odlika stvaralaštva.

Stvaralaštvo, pak, podrazumjeva svjesnu nakanu. Mimo svijesti priroda ne postoji kaže kvantna fizika unatoč silnom protivljenju jednog od njezinih utemeljitelja. Ukoliko je to točno, (a čini se da se oko ove izvjesnosti napokon slažu i znanost i duhovnost), onda ne postoje nikakvi geni koji bi joj prethodili. 

Činjenica da smo otkrili, ili tek naslutili, kako je život čudesno čudesan, ne oduzima ništa od njegove čudesnosti, a još manje od njegove božanstvenosti.

 

abigail @ 14:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.